Književni rodovi i vrste

Miroslav Krleža (1893. – 1981.) okušao se
u svim književnim rodovima. 

Uvriježeno je mišljenje kako je za razumijevanje književnosti neophodno poznavati književne rodove i vrste. Teorija književnosti, preciznije klasifikacija književnosti, bavi se upravo time. Teoretičari danas razlikuju četiri književna roda: epski, lirski, dramski i diskurzivni. Književni se rodovi dalje dijele na književne vrste, a one na žanrove. No nisu svi prihvaćali umjetne podjele umjetnosti i književnosti kroz povijest. Benedetto Croce (1866. – 1952.) „smatrao je da je svako umjetničko djelo jedinstveno i neponovljivo“ te „da umjesto tih podjela treba obratiti pozornost na osnovno stanje duha koje je određena umjetnina (primjerice poezija) izrazila, a to je stanje duha najprikladnije nazvati tragičnim, mirnim, očajnim, vedrim, svečanim i slično.“ (Bouša 2009: 58).

Dubravka Bouša u Priručniku za interpretaciju književnog djela tumači da se u lirici „iznosi neka osobna tema, neko stanje lirskog subjekta (pjesnika), pa ona izražava najsubjektivniji odnos pjesnika i svijeta.“ (Bouša 2009: 57). Međutim, važno je razlikovati lirski subjekt od pjesnika. Pjesnik se može zamisliti u nečijoj koži (osobe suprotnoga spola, nasilnika, udvarača…) ili nekoj situaciji u kojoj se nikada zaista nije našao. Lirika se tematski dijeli na domoljubnu, duhovno-religioznu, ljubavnu, misaonu (refleksivnu), pejzažnu i socijalnu poeziju, a prema tradicionalnim oblicima razlikujemo ditiramb, elegiju, epigram, epitaf, epitalam, himnu, idilu i odu. Može biti pisana u stihovima ili prozi. (Usp. i saznaj više o lirici: Bouša 2009: 60–68, Dujmović-Markusi 2011: 25–87, Juričić 2014: 14–43, Zrinjan 2012: 8–15).

Henryk Sienkiewicz (1846. – 1916.),  autor romana Quo vadis, 
dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1905. godine.

Književni se rod epika (grč. ephos – riječ) temelji na pripovijedanju događaja. O događajima se pripovijeda kroz priču koja može teći kronološkim slijedom ili na neki drugi način. Fabulom se naziva „niz događaja povezanih vremenski i raspoređenih onako kako bi se mogli dogoditi u zbilji“, a sižeom „poredak događaja u književnom djelu.“ (Dujmović-Markusi 2011: 161). Važno je poznavati i  kompoziciju, „pojam kojim se označuje na koji je način književno djelo složeno, odnosno sastavljeno od nekih svojih dijelova.“ (Juričić 2014: 52). Razlikujemo vanjsku i unutrašnju kompoziciju. Vanjska se, na primjer, tiče rasporeda novela u novelističkome ciklusu, a unutrašnja rasporeda motiva i događaja (kronološka, retrospektivna i uokvirena kompozicija). Likovi su nositelji radnje, a pozornost se posvećuje detaljima. Kao izvor ili građa priče može, ali i ne mora, poslužiti neki stvarni događaj. Epika se isprva pisala isključivo u stihu (epopeje, epovi i epske pjesme), a danas je raširenije pisanje u prozi. Epiku u prozi dijelimo na jednostavne (anegdota, bajka, basna, legenda, mit, poslovica, saga, vic i zagonetka) i složene oblike (novela, pripovijetka i roman). Pripovjedač u epskome djelu može biti u prvome licu (dojam subjektivnosti, ich-forma), drugome (izrazito rijetko) ili trećemu licu (dojam veće objektivnosti, er-forma). S obzirom na pouzdanost razlikujemo pouzdanoga (autorski/sveznajući, objektivan) i nepouzdanoga (subjektivan) pripovjedača. Pripovjedačke su tehnike pripovijedanje, opisivanje, dijalog i monolog. (Usp. i saznaj više o epici: Bouša 2009: 70–103, Dujmović-Markusi 2011: 95–161, Juričić 2014: 50–82, Zrinjan 2012: 15–22).

Postoje i epsko-lirske vrste koje imaju obilježja i lirskoga i epskoga književnog roda: balada, poema i romanca. (Usp. i saznaj više o epsko-lirskim vrstama: Bouša 2009: 82, Dujmović-Markusi 2011: 91–93, Juričić 2014: 46–49, Zrinjan 2012: 15).

Dramski se rod temelji na sukobu. Uglavnom se piše za izvedbu na pozornici i dijeli se na dramu u užem smislu, komediju i tragediju. Djela mogu biti pisana u stihovima i prozi. (Usp i saznaj više o drami: Bouša 2009: 106–122, Dujmović-Markusi 2011: 163–184, Juričić 2014: 94, Zrinjan 2012: 23–28).

Diskurzivni rod temelji se na obilježjima književnoga i znanstvenoga stila. Dijeli se na književno-znanstvene vrste i publicistiku. U književno-znanstvene vrste ubrajamo autobiografiju, biografiju, dnevnik, esej, memoare i putopis, a u publicističke feljton i reportažu. Dujmović-Markusi polemiku shvaća kao posebnu književno-znanstvenu vrstu, a većina ju autora svrstava u publicističke vrste. (Usp. i saznaj više o diskurzivnome rodu: Bouša 2009: 124–131, Dujmović-Markusi 2011: 187–204, Juričić 2014: 96–106, Zrinjan 2012: 29).

Izvori

1. Bouša, Dubravka. 2009. Priručnik za interpretaciju književnog djela. Teorija književnosti (lirski, epski, dramski i diskurzivni rod) i teorija pisanja. Školska knjiga. Zagreb.
2. Juričić, Dinka i dr. 2014. Čitanka 1. Školska knjiga. Zagreb.
3. Dujmović-Markusi, Dragica. 2011. Književni vremeplov 1. Profil. Zagreb.
4. Zrinjan, Snježana. 2012. Hrvatski na državnoj maturi. Alfa. Zagreb.