Složeni epski oblici

Novela, pripovijetka i roman epski su oblici koji se razlikuju po složenosti.

Novela je najkraći od navedenih oblika. Najčešće se bavi samo jednim događajem na užem mjestu radnje te ima obrat na kraju. Giovanni Boccaccio njezin je začetnik, a mnogi se autori, poput njega, odlučuju na povezivanje novela u novelističke cikluse. Poznate su hrvatske novele iz nastavnoga programa Gost, koju je napisao Vjekoslav Kaleb, te Cvijet sa raskršća i Camao, djela Antuna Gustava Matoša. (Usp. i saznaj više o noveli: Bouša 2009: 98, Dujmović-Markusi 2011: 125–134, Solar 1983: 170–173, Zrinjan 2012: 16).

Pripovijetka je duža te ima veći broj likova i događaja, a šire je i mjesto radnje. Budući da su pripovijetke opširnije, više je opisivanja i detaljnije upoznajemo likove. U nastavnom je programu Novakova pripovijetka U glib. (Usp. i saznaj više o pripovijetci: Bouša 2009: 98, Dujmović-Markusi 2011: 135–136, Solar 1983: 171, Zrinjan 2012: 16).

Roman je najsloženiji epski oblik. U njemu se javlja obilje događaja i likova. Značenje se njegova naziva mijenjalo kroz stoljeća (na početku je, primjerice, označavao svaki književni tekst na narodnome, romanskome jeziku). Cervantesovim se djelom Don Quijote u 17. stoljeću približavamo današnjem poimanju romana. Romane možemo dijeliti prema različitim načelima. Dragica Dujmović-Markusi razlikuje romane prema temi, stavu autora i općem tonu romana, činiteljima integracije svih elemenata unutar romana i književnim epohama. (Dujmović-Markusi 2011: 159).

Prema temi romani se dijele na: detektivske, društvene, filozofske, kriminalističke, ljubavne, porodične, povijesne, psihološke, pustolovne, socijalne, viteške, znanstveno-fantastične i dr. Milivoj Solar napominje kako je ta najstarija podjela romana katkad korisna, ali je često „neodređena: ona se s jedne strane može proširivati unedogled (zašto da ne dodamo psihijatrijski, bolnički, životinjski i sl.), a s druge strane brojni romani istim pravom mogu pripadati u više grupa (npr. Braća Karamazovi mogu se svrstati u društveni, porodični, psihološki, filozofski i kriminalistički roman).“ (Solar 1983: 177).

Prema stavu autora i općem tonu romana postoji: didaktički roman (npr. dječji romani), humoristički roman (Ante Tomić: Čudo u Poskokovoj Dragi), psihološki roman (Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Zločin i kazna), publicistički roman (Miroslav Krleža: Na rubu pameti), roman ideja (Thomas Mann: Čarobni brijeg), satirički roman (François Rabelais: Gargantua i Pantagruel), sentimentalni roman (Jean-Jacques Rousseau: Julija ili Nova Heloiza), tendenciozni roman (Šenoini romani) i dr.

Prema činiteljima integracije svih elemenata unutar romana razlikujemo: roman karaktera/lika (dominira jedan lik/karakter; Gustav Flaubert: Gospođa Bovary), roman prostora (dominira jedan uži ili širi prostor; Honoré de Balzac: Ljudska komedija ili Ivo Andrić: Na Drini ćuprija) i roman zbivanja (takvi su, primjerice, kriminalistički romani); a često se navodi i roman vremena (prikaz nekoliko generacija obitelji; Nedjeljko Fabrio: Vježbanje života).

James Joyce, autor modernoga romana Uliks

Prema književnim epohama roman se dijeli na: realistički/tradicionalni (odraz „stvarnosti“, fabula, tipizirani likovi, pripovjedač u 3. licu…) i moderni (udaljavanje od „stvarnosti“, reducirana fabula, tijek svijesti, nepouzdani pripovjedač…), a nakon 1970. možemo govoriti i o postmodernom romanu (intertekstualnost, spoj trivijalne i visoke književnosti...).

Učenicima bi mogle koristiti i podjele romana prema oblicima pismenosti, hijerarhiji vrijednosti i odnosu publike te načinu izgradnje sižea koje navodi Dubravka Bouša u Priručniku za interpretaciju književnog djela.

Prema oblicima pismenosti razlikujemo: epistolarni roman (sastoji se od pisama; Johann Wolfgang von Goethe: Patnje mladog Werthera), roman dnevnik (Jean-Paul Sartre: Mučnina), esejistički roman (Miroslav Krleža: Povratak Filipa Latinovicza) i dr.

Prema hijerarhiji vrijednosti i odnosu publike moguće je govoriti o: bestseleru (Jo Nesbø: Žohari), tinejdžerskom romanu (Stephenie Meyer: Sumrak), trileru (Lee Child: 61 sat), trivijalnome romanu (djela koja, prema kritičarima, nemaju umjetničku vrijednost) itd.

Ruski formalisti smatrali su da su romani sastavljeni od novela te prema načinu izgradnje sižea razlikovali: lančani ili stepenasti, paralelni i prstenasti roman. Milivoj Solar u Teoriji književnosti detaljno ih opisuje te navodi primjere. U stepenastom se romanu „novele kao dijelovi romana nadovezuju jedna na drugu, s time što je završetak svake novele ujedno početak iduće. Povezivanje se postiže različitim stilskim sredstvima, kao što su npr. odlaganje sretnog završetka, prividni ili lažni završetak i sl. (takvi su najčešće pustolovni romani).“ U paralelnim se romanima „nekoliko fabularnih nizova razvija usporedo (npr. ljubav Levina i Kiti te Ane i Vronskog u Ani Karenjinoj).“ Prstenasti romani imaju jednu okvirnu novelu koja „obuhvaća sve ostale poput prstena na taj način što neki događaj (npr. oklada u romanu Julesa Vernea Put oko Zemlje u 80 dana) omogućuje onaj okvir unutar kojeg se zatim priča čitav roman.“ (Solar 1983: 178–179).

Romane je moguće dijeliti i na temelju odnosa pripovjedača prema priči. Iako navedena podjela nije u nastavnome programu, također bi mogla korisna. Franz Stanzel razlikuje: autorski roman (pripovjedač pripovijeda s distance, Solar tumači da je u neku ruku na pragu romana; Stendhal: Crveno i crno), ja-roman (jedan lik postaje pripovjedač; Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Bjesovi) i personalni roman (više je likova pripovjedača; William Faulkner: Krik i bijes). (Usp. informacije u odlomcima o romanu i saznaj više: Bouša 2009: 98–103, Dujmović-Markusi 143–159, Solar 1983: 133–134, 160–165, 173–181, Zrinjan 2012: 16–22).

Izvori

1. Bouša, Dubravka. 2009. Priručnik za interpretaciju književnog djela. Teorija književnosti (lirski, epski, dramski i diskurzivni rod) i teorija pisanja. Školska knjiga. Zagreb.
2. Dujmović, Markusi, Dragica. 2011. Književni vremeplov 1. Profil. Zagreb.
3. Solar, Milivoj. 1983. Teorija književnosti. Školska knjiga. Zagreb.
4. Zrinjan, Snježana. 2012. Hrvatski na državnoj maturi. Alfa. Zagreb.

Humanizam i predrenesansa

Istražite svijet humanizma i predrenesanse u Gradskoj knjižnici

Humanizam (prema lat. humanus – čovječan)

Pad Carigrada 1453. ili otkriće Amerike 1492. događaji su koje povjesničari uzimaju kao završetak dugačkoga razdoblja srednjega vijeka. I u književnosti se navedenim godinama označava kraj srednjovjekovlja, razdoblja početaka pismenosti, religioznih tema, velikih nacionalnih epova, didaktičnosti… Međutim, on se dao naslutiti i ranije. Talijanski umjetnici, uslijed razvoja građanske klase i kapitalizma, u 14. stoljeću počinju drugačijim očima gledati svijet. Budi se interes za antiku te javlja novi odgojno-obrazovni program „nauka dostojnih čovjeka“ (lat. studia humanitatis) koji obuhvaća sljedeće nastavne discipline: gramatiku, moralnu filozofiju, pjesništvo, povijest i retoriku. Humanisti iz različitih dijelova Europe dijele latinski jezik te vjeruju u čovjekove umne sposobnosti i vrijednosti ovozemaljskoga života.

(Usp. i saznaj više o humanizmu: Car Matutinović 2003, Juričić 2014: 10–28, Solar 2003: 106–116, Solar 2014: 9–33, Zrinjan 2009: 18–20, Zrinjan 2012: 61–62).

Predrenesansa

Predrenesansa supostoji s humanizmom, a temeljna je razlika u tome što su pojedini autori umjesto latinskoga odabrali narodne jezike kao sredstvo književnoga izražavanja. Posebno se ističu toskanski književnici: Dante Alighieri (1265. – 1321.), Francesco Petrarca (1304. – 1374.) te Giovanni Boccaccio (1313. – 1375.). Oni su, osim na talijanskome, napisali značajna djela i na latinskome jeziku. Smatramo ih stoga i predstavnicima predrenesanse i humanističkim autorima.

(Usp. i saznaj više o predrenesansi i renesansi: Car Matutinović 2003, Juričić 2014: 10–28, Solar 2003: 106–143, Solar 2014: 9–33, Zrinjan 2009: 18–20, Zrinjan 2012: 61–62).

Francesco Petrarca (1304. – 1374.)

Iako se u novije vrijeme sve češće odvaja autorov život od njegova stvaralaštva, odnosno lirski subjekt od pjesnika, Petrarcin je sudbonosni susret s ljubavi života neophodno poznavati za razumijevanje njegova djela. Naime, Petrarca je svoje najpoznatije djelo, zbirku pjesama Kanconijer, posvetio stvarnoj ženi, Lauri de Noves. Prvi ju je put ugledao u crkvi sv. Klare u Avignonu (tadašnjem sjedištu papa) 6. travnja 1327. te ostao u nju platonski zaljubljen. Laura iz njegovih pjesama nije nalik stvarnoj osobi, ona je idealizirana. Međutim, u prvome je planu njegov doživljaj te ljubavi – kako ona utječe na njega i njegovo stvaralaštvo.

Čuvena je zbirka podijeljena na dva dijela: na pjesme napisane za Laurina života te one koje su nastale nakon njezine smrti. Lauru je, naime, 1348. usmrtila kuga koja je harala Europom. Zbirka se sastoji od 366 pjesama (broj je najlakše zapamtiti po broju dana u prijestupnoj godini). Od srednjovjekovnih pjesnika ljubavne poezije Petrarca preuzima pjesničke oblike (soneti, kancone, sestine, balade i madrigali) te nastavlja trubadursku tradiciju. Međutim, piše na drugačiji način. Petrarcino djelo govori o konkretnoj ženi, odnosu pjesničke slave i nesretne ljubavi, srednjovjekovnoga morala i užitka; njegova poezija obiluje hiperbolama, gradacijama, polisindetonima, antitezama, metaforama… Pjesme su označene rimskim brojevima, a čitava se zbirka često naziva i Razasute rime prema početnom stihu prvoga soneta („Vi koji zvukom razasutih rima“).

Petrarcin ili talijanski sonet sastoji se od dva katrena i dvije tercine. Riječ je najčešće o jedanaestercima i rimi: abba abba cdc cdc ili abba abba cde cde.

Petrarca je prvi moderni pjesnik. Svojim je stilom zaludio Europu. Nakon njegove smrti razvile su se dvije varijante petrarkizma: karitejski (prema pjesniku koji se zvao Benedetto Garathea Cariteo) i bembistički (prema pjesniku koji se zvao Pietro Bembo). Na karitejske petrarkiste utjecala je i tradicija trubadurske lirike, a bembisti su snažnije slijedili Petrarcu. Džore Držić, Šiško Menčetić i Hanibal Lucić najpoznatiji su hrvatski petrarkisti. Nikša Ranjina, dubrovački vlastelin, poznat je po sakupljanju hrvatskih petrarkističkih pjesama, odnosno čuvenom Zborniku iz 16. st.

Zanimljivo je da je sedmogodišnji Petrarca u Pizi ugledao Dantea Alighierija, a u odrasloj se dobi družio s Boccacciom. Pripadao je nižem crkvenom redu te nekoliko godina bio u službi kardinala Colonne i putovao Europom. Iako je pisao o Lauri, imao je ljubavne veze te izvanbračnoga sina i kćer. Okrunjen je lovorovim vijencem za pjesništvo u Rimu 8. travnja 1341.

(Usp. i saznaj više o F. Petrarci: Car Matutinović 2003, Juričić 2014: 18–20, Solar 2003: 118–120, Solar 2014: 21–24 i 32, Zrinjan 2009: 19, Zrinjan 2012: 61–62).

Dante Alighieri (1265. – 1321.)

Dante, tvorac talijanskoga književnog jezika, iako rodom iz Firence koju je beskrajno volio, veći je dio života morao provesti u progonstvu. U gradu u kojem su krajem 13. stoljeća sagrađene poznate crkve Santa Maria del Fiore i Santa Croce te Palazzo Vecchio odvijao se sukob plemićkih stranaka. Gibelini su, uz pomoć njemačkih careva, upravljali Firencom, a gvelfi, među njima i Dante, tražili slobodu građanskih republika. Kada su gvelfi uspjeli pobijediti gibeline, isplivale su nesuglasice među pobjednicima. To je uzrokovalo podjelu na bijele gvelfe (čiji je Dante bio pobornik) i crne (koje je podržavao papa Bonifacije VIII.). Kako su crni porazili bijele, Dante je protjeran iz rodnoga grada.

Osim ljubavi prema Firenci Dante je, poput Petrarce, gajio platonsku ljubav prema jednoj ženi. Beatrice Portinari zauzela je počasno mjesto već u njegovoj prvoj zbirci pjesama Novi život. Nakon njezine smrti uslijedila je Božanstvena komedija, svevremensko djelo u kojem će Beatrice postati simbol Božje milosti. Dante je Beatrice prvi put ugledao kao devetogodišnjak, a drugi put kada mu je bilo osamnaest. Ona se udala za Simona de Bardija i umrla veoma mlada 1290. godine. Dante je pak oženio Gemmu Donati s kojom je imao troje djece.

Božanstvena komedija religiozni je spjev pisan tercinama, tj. strofama od tri jedanaesterca. Sastoji se od tri dijela, Pakla, Čistilišta i Raja, po 33 pjevanja, a brojku 100 postiže uvodnim pjevanjem. Brojevi nisu slučajni (tri je sretan broj koji predstavlja Sveto Trojstvo, sto cjelovitost, trideset i tri Isusove godine…). Taj se klasik dijelom uklapa u srednjovjekovnu književnost (alegorijska vizija zagrobnoga života, simbolika brojeva, Ptolomejev geocentrizam), ali najavljuje i novo doba (uporaba narodnoga jezika, kritika društva – npr. simonista koji prodaju oprost grijeha).

Komedijom su se u srednjem vijeku nazivala djela s tužnim početkom i sretnim završetkom. Boccaccio je djelo smatrao uzvišenim te ga nazvao božanstvenim. Taj je pridjev dodan u jednom izdanju 1555. godine. Njime je naglašena njegova kvaliteta i ostao je dio naslova do današnjih dana.

Djelo je prepuno simbolike. Milivoj Solar tumači kako Pakao započinje opisom duševne krize (simbolika mračne šume) iz koje Dante, koji je na sredini prosječnoga srednjovjekovnog života, može izići „jedino ako vidi sve stupnjeve puta ljudske duše od patnje do spasa (...).“ (Solar 2003: 108). Pjesniku pristup brijegu i izlazak iz mračne šume na početku djela priječe divlje zvijeri. Njih se tumači kao ljudske grijehe; pantera predstavlja putenost, lav oholost, a vučica lakomost i sebičnost. Ljerka Car Matutinović nadodaje kako je „gusta šuma alegorija (…) političkog života u Firenci onoga vremena koji bijaše razrovan borbama između pojedinih stranaka. Tako šarena pantera simbolizira stranačke borbe između bijelih i crnih, lav je francuski kralj Karlo Valois, a vučica predstavlja papu Bonifacija VIII.“ (Car Matutinović 2003: 13). Dante na putu ima tri vodiča. Vergilije (razum) njegov je antički uzor s kojim kroči kroz pakao i čistilište, Beatrice ljubav koja ga vodi kroz raj, a Bernard svetac koji ga dovodi Bogu. To je djelo Danteov putokaz do svrhe života.

Pakao je izuzetno zanimljiv dio cjelokupnoga putovanja. Za njegovo razumijevanje potrebno je dobro poznavati mitologiju i povijest. Za Dantea je pakao poput lijevka s devet krugova. Na dnu se nalazi vrag, a najbliži su mu oni s najvećim grijesima. U predvorju se nalaze plašljivci koji za života nisu odabrali ni Boga ni Lucifera. Bodu ih obadi i ose, a oni jure za barjakom. U limbu, prvome krugu pakla, uz nekrštenu djecu, smješteni su brojni Danteovi antički uzori i fiktivni junaci (Homer, Horacije, Ovidije, Lukan, Elektra, Hektor, Eneja, Sokrat, Platon…). Oni ne moraju trpjeti muke, ali nikada se ne mogu približiti Bogu. U drugome se krugu nalaze bludnici; posebno je dirljiva priča o Francesci i Paolu, ljubavnicima nad čijom će se sudbinom sažaliti i Dante. Redaju se tako krugovi do samoga Lucifera, kojemu su najbliže izdajice. Mitološka bića (Haron, Minos, Kerber…) u tom će djelu postati čuvari krugova pakla. Zanimljiv je i često citiran natpis koji se nalazi na njegovu ulazu: „tko uđe nek se kani svake nade.“ Sličan se natpis, pod Danteovim utjecajem, javlja i u Zoranićevim Planinama.

Dante Alighieri, jedan je od najutjecajnih književnika. S njegovom je Božanstvenom komedijom moguće uspoređivati brojna djela. Međutim, tako značajan autor lovorov je vijenac dobio sa zakašnjenjem – posmrtno, a grobnicu u Ravenni tek u 18. stoljeću. Danas ih pak ima dvije. Naime, od 1829. u crkvi Santa Croce u Firenci nalazi se još jedna grobnica – počasna i prazna. Firentinci se nadaju da će im se Dante jednoga dana ipak vratiti.

(Usp. i saznaj više o D. Alighieriju: Car Matutinović 2003, Juričić 2014: 11–17, Solar 2003: 106–111, 117, Solar 2014: 13–20 i 32, Zrinjan 2009: 18–19, Zrinjan 2012: 57–58).

Giovanni Boccaccio (1313. – 1375.)

Giovanni Boccaccio autor je oko čijega mjesta rođenja biografi još uvijek raspravljaju. Spominju se Pariz, Certaldo i Firenca. Otac mu je bio trgovac, a majka, kako tvrdi Boccaccio, francuska plemkinja. Najveći je dio života proveo u Firenci koja, na neki način, postaje i inspiracija za njegovo najpoznatije djelo Dekameron. Zaslužan je što je u navedenom toskanskom gradu osnovana katedra za proučavanje Homera 1357., za uvid u Danteov život (napisao je njegovu prvu biografiju) te za razvoj novele kao književne vrste (njezin je začetnik).

Zanimljivo je da je Boccaccio, baš kao i Petrarca i Dante, imao svoju muzu. Ona je bila nezakonita kći kralja Roberta Anžuvinskog. Zvala se Marija, a Boccaccio ju je nazvao Fiammetta. Djevojka s tim imenom jedna je od pripovjedača u Dekameronu.

Njegovo najpoznatije djelo, već spomenuta zbirka Dekameron (prema grč. deka hemeron – deset dana), broji stotinu novela. Pripovjedači su sedam djevojaka (Pampinea, Filomena, Neifile, Fiammetta, Elissa, Lauretta, Emilia) i trojica mladića (Filostrato, Dioneo, Panfilio) koji su se u crkvi Santa Maria Novella sklonili pred kugom koja je zahvatila Firencu 1348. (okvirna priča), a potom napustili grad. Ime svakoga pripovjedača ima određenu simboliku (npr. Lauretta – prema Petrarcinoj muzi, Elissa – zaljubljena…). Oni svakoga dana biraju kralja ili kraljicu koji određuje temu o kojoj će se toga dana pripovijedati kroz deset priča. Tijekom tih deset dana izmijenit će se svih deset pripovjedača.

Boccacciove novele bave se svjetovnim temama (hirovi Fortune, ostvarenja želja, tragične ljubavi, ljubavi koje unatoč preprekama završavaju sretno, spasonosni brzi i duhoviti odgovori, podvale glupim muževima, šale i podvale glupacima, velika i plemenita djela; prvi i deveti dan nemaju određenu temu) te slave racionalnost i slobodnu ljubav. Njima se Boccaccio najviše od trojice predrenesansnih autora udaljio od srednjega vijeka. Njegova galerija likova obuhvaća sve slojeve društva (trgovce, prostitutke, feudalce, svećenike…). Snježana Zrinjan tumači ideju djela: „pred surovom stvarnošću čovjek neće pokleknuti i predati se, nego veličati život, njegovu ljepotu, inteligenciju i snalažljivost.“ (Zrinjan 2012: 59).

Milivoj Solar okvirno ističe: „dok je Dante još čovjek srednjeg vijeka u čijem se životnom djelu naziru obrisi renesanse, dok je Petrarca već čovjek renesanse u kojem još donekle živi srednji vijek, dotle je Boccaccio u Dekameronu potpuno napustio nasljeđe srednjega vijeka i postao začetnikom novih tokova u svjetskoj književnosti. Doduše, i to valja uzeti barem u nekoj mjeri uvjetno, jer se začeci onog duha donekle raskalašenog svjetovnog humora i sklonosti prema okretanju svih vrijednosti – koje Boccaccio njeguje – mogu naći u srednjem vijeku.“ (Solar 2003: 120).

(Usp. i saznaj više o G. Boccacciu: Car Matutinović 2003, Juričić 2014: 21–27, Solar 2003: 120–122, Solar 2014: 25–31 i 33, Zrinjan 2009: 20, Zrinjan 2012: 59–61).

Petrarca, Boccaccio i Dante, svatko na svoj način, najavili su novo renesansno razdoblje književnosti na području Europe.

Izvori

1. Car Matutinović, Ljerka. 2003. Ususret renesansi (Zlatni trolist: Dante, Petrarca, Boccaccio). Kašmir promet. Zagreb.

2. Juričić, Dinka i dr. 2014. Čitanka 2. Školska knjiga. Zagreb.

3. Solar, Milivoj. 2003. Povijest svjetske književnosti. Golden marketing. Zagreb.

4. Solar, Milivoj; Zrinjan, Snježana; Sorčik, Višnja. 2014. Baština riječi 2. Alfa. Zagreb.

5. Zrinjan, Snježana. 2009. Hrvatski na maturi. Školska knjiga. Zagreb.

6. Zrinjan, Snježana. 2012. Hrvatski na državnoj maturi. Alfa. Zagreb.

Internetske stranice koje bi vam mogle biti korisne i zanimljive

1. Decameron web. http://www.brown.edu/Departments/Italian_Studies/dweb/index.php. (Giovanni Boccaccio, jezik: engleski).

Stilska izražajna sredstva (figure)

Poznavanje stilskih izražajnih sredstava temelj je interpretacije književnih ostvarenja. Figure su se kroz povijest razvrstavale na različite načine; a razlikovalo se i njihovo poimanje te broj. Milivoj Solar u svojoj Teoriji književnosti razlikuje figure dikcije, riječi, konstrukcije i misli.

Mijau! (onomatopeja)

Figure dikcije (glasovne figure, zvučne figure) lako ćemo prepoznati jer podrazumijevaju oponašanje zvukova te ponavljanje glasova ili riječi radi postizanja zvučnog efekta. Asonanca je ponavljanje samoglasnika, aliteracija suglasnika, onomatopeja oponašanje zvukova koji nas okružuju, anafora ponavljanje riječi na početku stihova, epifora na kraju, simploka na početku i na kraju, dok je anadiploza ponavljanje riječi koje se nalaze na kraju jednoga stiha na početku drugoga. (Usp. i saznaj više o figurama dikcije: Bouša 2009: 37–40, Dujmović-Markusi 2011: 42–45, Solar 1983: 66–69, Zrinjan 2012: 12–13).

Primjeri:

Asonanca – „Valovito, mirno i spokojno –“ (V. Vidrić: Prvi pejzaž)

Aliteracija – „Da kunem kletvom krvne silnike.” (S. S. Kranjčević: Mojsije)

Onomatopeja – „I zuje zlaćane pčele“ (V. Vidrić: Prvi pejzaž)

Anafora – „Plačnijem srcem grozne sprave gleda, / Plačnijem srcem, al je suho oko.“ (I. Mažuranić: Smrt Smail-age Čengića)

Epifora – „Ždral putuje k toplom jugu – u jeseni, / A meni je put sjevera – u jeseni.“ (S. Vraz: Ždral putuje k toplom jugu)

Simploka – „Slušaj, pobre, je l' i jauk tlapnja? / Slušaj zveku, je l' i zveka tlapnja?“ (I. Mažuranić: Smrt Smail-age Čengića)

Anadiploza – „A naša ulica je duga, / Duga,“ (D. Cesarić: Vagonaši)

Vrijedi li pročitati Uliksa? Još pitaš! (retoričko pitanje)

Figure konstrukcije (sintaktičke figure) također su jednostavne za prepoznati. Tiču se poretka riječi. Inverzija je obrnut redoslijed riječi od onoga koji se u gramatikama uzima kao stilski neobilježen, asindeton nizanje riječi bez veznika, polisindeton nizanje veznika iako za to ne postoji gramatička potreba, elipsa izostavljanje riječi (a da se pritom ne gubi smisao), a retoričko pitanje upitna rečenica koja se ponaša poput izjavne i na koju se ne očekuje odgovor. (Usp. i saznaj više o figurama konstrukcije: Bouša 2009: 40–41, Dujmović-Markusi 2011: 46–48, Solar 1983: 75–77, Zrinjan 2012: 14–15).

Primjeri:

Inverzija – „Tu svaki vagon dimnjak ima,“ (D. Cesarić: Vagonaši)

Asindeton – „Gmazovi, žabe, zmije, škorpioni, / Gušteri, štenad i kameleoni, / Čuvide, tenci, harpije i guje / Na strašnom gumnu vrtlože i bruje.“ (A. G. Matoš: Mora)

Polisindeton – „I naše oči dalje gasnu, / I znoje se u radu dlanovi;“ (D. Cesarić: Vagonaši)

Elipsa – „Nedjelja. Tužno.“ (D. Cesarić: Vagonaši)

Retoričko pitanje – „Biti, ili ne biti – to je pitanje.“ (W. Shakespeare: Hamlet)

Nešto je teža podjela na figure riječi i misli. Milivoj Solar tumači kako se i figure misli i figure riječi odnose „na značenje riječi, jedino što se u figure riječi ubrajaju obično one figure u kojima se neposredno mijenja značenje riječi, a u grupu figura misli ubrajaju se figure koje se odnose na širi smisao onog što je rečeno.“ (Solar 1983: 77).

Jesi li čitao Nabokova? (metonimija)

Figure riječi (tropi) podrazumijevaju promjenu osnovnoga značenja riječi. Metafora je prenošenje značenja na temelju sličnosti i često se naziva skraćenom poredbom, metonimija prenošenje značenja na temelju stvarnih odnosa, personifikacija dodjeljivanje ljudskih osobina stvarima, pojavama, apstraktnim predmetima i ostalim bićima, sinegdoha podvrsta metonimije u kojoj dio predstavlja cjelinu, eufemizam podvrsta metonimije u kojoj se neka riječ zamjenjuje blažom, dok se epitet najčešće definira kao ukrasni pridjev (valja poznavati i stalne epitete koji se neovisno o situaciji vezuju uz nečije ime ili neki predmet; npr. divni Ahilej). Solar napominje kako u figure riječi možemo ubrojiti i neke figure koje donekle pripadaju i figurama misli (usp. Solar 1983: 73). Alegorija se poima kao proširena metafora u kojoj pjesničke slike valja zamijeniti pojmovima, a simbol alegorijska oznaka koju koristimo za neku riječ ili pojam (stalni su simboli ili amblemi oni simboli koji su općeprihvaćeni, npr. križ označava kršćanstvo, maslinova grančica mir, vaga pravdu…). (Usp. i saznaj više o figurama riječi: Bouša 2009: 42–47, Dujmović-Markusi 2011: 48–51, Solar 1983: 69–75, Zrinjan 2012: 13).

Primjeri:

Metafora – „Tvoje su oči za me / lisnata topla streha.“ (V. Parun: Ushit)

Metonimija – Pojest ću cijelu zdjelu. (hranu iz zdjele)

Personifikacija – „Podnevno zvono zove.“ (V. Vidrić: Prvi pejzaž)

Sinegdoha – Riječanin voli Korzo, a Dubrovčanin Stradun. (odnosi se na Riječane i Dubrovčane u množini)

Eufemizam – Napustio nas je najveći skladatelj. (umro je)

Epitet – „zlaćane pčele“ (V. Vidrić: Prvi pejzaž)

Alegorija – npr. Ezopova basna Cvrčak i mrav

Simbol – „Poput lorda ili dame proletje mi preko hiše / I na Paladin kip sletje iznad vrata moje hiše – / sletje, sjede, ništa više.“ (Paladin kip – simbol mudrosti; E. A. Poe: Gavran)

Poradi još malo na Čehovu. (litota)

Figure misli tiču se širega smisla onoga što je rečeno. Poredba (komparacija) podrazumijeva povezivanje pojmova riječima kao, ko da, poput i sl., antiteza (kontrast) podvrsta je poredbe koja se temelji na suprotstavljanju pojmova suprotna značenja radi njihova isticanja (slavenska antiteza karakteristična je za usmenu poeziju slavenskih naroda, a sastoji se od pitanja, njegove negacije te odgovora), hiperbola je podvrsta poredbe u kojoj se preuveličava, litota je suprotna hiperboli i predstavlja prividno ublažavanje nekoga izraza, gradacija je stupnjevito jačanje ili slabljenje početne predodžbe ili misli, ironija izražavanje pomoću suprotnosti (misli se suprotno izrečenom), paradoks je misao suprotna općeprihvaćenoj ili ona koja je u sebi naizgled protuslovna, a oksimoron spajanje protuslovnih pojmova radi stvaranja novoga. (Usp. i saznaj više o figurama misli: Bouša 2009: 47–54, Dujmović-Markusi 2011: 52–55, Solar 1983: 77–81, Zrinjan 2012: 14).

Primjeri:

Poredba – „žena je moja prva od žena: crna ko noć, tajanstvena ko oblak, / divlja ko cjelov moj i prevratna ko stihovi moji.“ (Janko Polić Kamov: Pjesma nad pjesmama)

Antiteza – „Studen kamen, al je srce vruće.“ (I. Mažuranić: Smrt Smail-age Čengića)

Slavenska antiteza – „Što se bili u gori zelenoj? / Al su snizi, al su labutovi? Da su snizi, već bi okopnili, / labutovi već bi poletili: / ni su snizi, nit su labutovi, / nego čator age Asan-age.“ (Asanagica)

Hiperbola – „I žilice su moje nabrekle ko potoci.“ (V. Nazor: Cvrčak)

Litota – Otišli su malo predaleko. (Pretjerali su.)

Ironija – Odlično si napisao ispit. (Iz intonacije možemo zaključiti da je ispit loše napisan.)

Paradoks – „Budimo realni, tražimo nemoguće!“ (parola studenata 1968. godine)

Oksimoron – „Sve uspomene – o mrtvi živote!“ (D. Cesarić: Pjesma mrtvog pjesnika)

Izvori

1. Bouša, Dubravka. 2009. Priručnik za interpretaciju književnog djela. Teorija književnosti (lirski, epski, dramski i diskurzivni rod) i teorija pisanja. Školska knjiga. Zagreb.
2. Dujmović, Markusi. 2011. Književni vremeplov 1. Profil. Zagreb.
3. Solar, Milivoj. 1983. Teorija književnosti. Školska knjiga. Zagreb.
4. Zrinjan, Snježana. 2012. Hrvatski na državnoj maturi. Alfa. Zagreb.
– ulomci iz književnih djela

Književni rodovi i vrste

Miroslav Krleža (1893. – 1981.) okušao se
u svim književnim rodovima. 

Uvriježeno je mišljenje kako je za razumijevanje književnosti neophodno poznavati književne rodove i vrste. Teorija književnosti, preciznije klasifikacija književnosti, bavi se upravo time. Teoretičari danas razlikuju četiri književna roda: epski, lirski, dramski i diskurzivni. Književni se rodovi dalje dijele na književne vrste, a one na žanrove. No nisu svi prihvaćali umjetne podjele umjetnosti i književnosti kroz povijest. Benedetto Croce (1866. – 1952.) „smatrao je da je svako umjetničko djelo jedinstveno i neponovljivo“ te „da umjesto tih podjela treba obratiti pozornost na osnovno stanje duha koje je određena umjetnina (primjerice poezija) izrazila, a to je stanje duha najprikladnije nazvati tragičnim, mirnim, očajnim, vedrim, svečanim i slično.“ (Bouša 2009: 58).

Dubravka Bouša u Priručniku za interpretaciju književnog djela tumači da se u lirici „iznosi neka osobna tema, neko stanje lirskog subjekta (pjesnika), pa ona izražava najsubjektivniji odnos pjesnika i svijeta.“ (Bouša 2009: 57). Međutim, važno je razlikovati lirski subjekt od pjesnika. Pjesnik se može zamisliti u nečijoj koži (osobe suprotnoga spola, nasilnika, udvarača…) ili nekoj situaciji u kojoj se nikada zaista nije našao. Lirika se tematski dijeli na domoljubnu, duhovno-religioznu, ljubavnu, misaonu (refleksivnu), pejzažnu i socijalnu poeziju, a prema tradicionalnim oblicima razlikujemo ditiramb, elegiju, epigram, epitaf, epitalam, himnu, idilu i odu. Može biti pisana u stihovima ili prozi. (Usp. i saznaj više o lirici: Bouša 2009: 60–68, Dujmović-Markusi 2011: 25–87, Juričić 2014: 14–43, Zrinjan 2012: 8–15).

Henryk Sienkiewicz (1846. – 1916.),  autor romana Quo vadis, 
dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1905. godine.

Književni se rod epika (grč. ephos – riječ) temelji na pripovijedanju događaja. O događajima se pripovijeda kroz priču koja može teći kronološkim slijedom ili na neki drugi način. Fabulom se naziva „niz događaja povezanih vremenski i raspoređenih onako kako bi se mogli dogoditi u zbilji“, a sižeom „poredak događaja u književnom djelu.“ (Dujmović-Markusi 2011: 161). Važno je poznavati i  kompoziciju, „pojam kojim se označuje na koji je način književno djelo složeno, odnosno sastavljeno od nekih svojih dijelova.“ (Juričić 2014: 52). Razlikujemo vanjsku i unutrašnju kompoziciju. Vanjska se, na primjer, tiče rasporeda novela u novelističkome ciklusu, a unutrašnja rasporeda motiva i događaja (kronološka, retrospektivna i uokvirena kompozicija). Likovi su nositelji radnje, a pozornost se posvećuje detaljima. Kao izvor ili građa priče može, ali i ne mora, poslužiti neki stvarni događaj. Epika se isprva pisala isključivo u stihu (epopeje, epovi i epske pjesme), a danas je raširenije pisanje u prozi. Epiku u prozi dijelimo na jednostavne (anegdota, bajka, basna, legenda, mit, poslovica, saga, vic i zagonetka) i složene oblike (novela, pripovijetka i roman). Pripovjedač u epskome djelu može biti u prvome licu (dojam subjektivnosti, ich-forma), drugome (izrazito rijetko) ili trećemu licu (dojam veće objektivnosti, er-forma). S obzirom na pouzdanost razlikujemo pouzdanoga (autorski/sveznajući, objektivan) i nepouzdanoga (subjektivan) pripovjedača. Pripovjedačke su tehnike pripovijedanje, opisivanje, dijalog i monolog. (Usp. i saznaj više o epici: Bouša 2009: 70–103, Dujmović-Markusi 2011: 95–161, Juričić 2014: 50–82, Zrinjan 2012: 15–22).

Postoje i epsko-lirske vrste koje imaju obilježja i lirskoga i epskoga književnog roda: balada, poema i romanca. (Usp. i saznaj više o epsko-lirskim vrstama: Bouša 2009: 82, Dujmović-Markusi 2011: 91–93, Juričić 2014: 46–49, Zrinjan 2012: 15).

Dramski se rod temelji na sukobu. Uglavnom se piše za izvedbu na pozornici i dijeli se na dramu u užem smislu, komediju i tragediju. Djela mogu biti pisana u stihovima i prozi. (Usp i saznaj više o drami: Bouša 2009: 106–122, Dujmović-Markusi 2011: 163–184, Juričić 2014: 94, Zrinjan 2012: 23–28).

Diskurzivni rod temelji se na obilježjima književnoga i znanstvenoga stila. Dijeli se na književno-znanstvene vrste i publicistiku. U književno-znanstvene vrste ubrajamo autobiografiju, biografiju, dnevnik, esej, memoare i putopis, a u publicističke feljton i reportažu. Dujmović-Markusi polemiku shvaća kao posebnu književno-znanstvenu vrstu, a većina ju autora svrstava u publicističke vrste. (Usp. i saznaj više o diskurzivnome rodu: Bouša 2009: 124–131, Dujmović-Markusi 2011: 187–204, Juričić 2014: 96–106, Zrinjan 2012: 29).

Izvori

1. Bouša, Dubravka. 2009. Priručnik za interpretaciju književnog djela. Teorija književnosti (lirski, epski, dramski i diskurzivni rod) i teorija pisanja. Školska knjiga. Zagreb.
2. Juričić, Dinka i dr. 2014. Čitanka 1. Školska knjiga. Zagreb.
3. Dujmović-Markusi, Dragica. 2011. Književni vremeplov 1. Profil. Zagreb.
4. Zrinjan, Snježana. 2012. Hrvatski na državnoj maturi. Alfa. Zagreb.

Znanost o književnosti

Gradska knjižnica Rijeka

Proučavanjem književnosti, ili kako volimo reći umjetnosti riječi, bavi se znanost o književnosti. Zaljubljenici u književnost, budući znanstvenici, mogu se opredijeliti za jedno od njezinih područja: teoriju književnosti, povijest književnosti ili književnu kritiku.

Ako se odluče za teoriju književnosti, bavit će se zakonitostima oblikovanja književnih tvorevina. Teorija književnosti može se podijeliti na četiri područja: analizu književnoga djela, klasifikaciju književnosti (proučavanje književnih rodova i vrsta), versifikaciju (proučavanje stihova) i stilistiku (proučavanje jezika književnosti). (Usp. i saznaj više o teoriji književnosti: Dujmović-Markusi 2011: 13–14, Juričić 2014: 12, Solar 1983: 26–27 i 32–34).

Oni koje zanima kronologija nastanka književnih djela, odabrat će povijest književnosti. Ona se može podijeliti na povijest pojedine književnosti (proučavanje nacionalne književnosti ili književnosti koje se mogu razmatrati kao cjelina – npr. jezično: književnost na engleskome ili latinskome jeziku), komparativnu ili poredbenu povijest književnosti (proučavanje veza između nacionalnih književnosti) te opću povijest književnosti (proučavanje svjetske književnosti ili književnosti užega kulturnog kruga). (Usp. i saznaj više o povijesti književnosti: Dujmović-Markusi 2011: 21, Juričić 2014: 12, Solar 1983: 25–26).

Budući književni kritičari trebaju dobro savladati i teoriju književnosti i povijest književnosti. Književna kritika, naime, analizira, interpretira i vrednuje književno djelo u povijesnom kontekstu. (Usp. i saznaj više o književnoj kritici: Dujmović-Markusi 2011: 14, Juričić 2014: 12, Solar 1983: 24–25).

Izvori

1. Dujmović-Markusi, Dragica. 2011. Književni vremeplov 1. Profil. Zagreb.
2. Juričić, Dinka i dr. 2014. Čitanka 1. Školska knjiga. Zagreb.
3. Solar, Milivoj. 1983. Teorija književnosti. Školska knjiga. Zagreb.