Stilska izražajna sredstva (figure)

Poznavanje stilskih izražajnih sredstava temelj je interpretacije književnih ostvarenja. Figure su se kroz povijest razvrstavale na različite načine; a razlikovalo se i njihovo poimanje te broj. Milivoj Solar u svojoj Teoriji književnosti razlikuje figure dikcije, riječi, konstrukcije i misli.

Mijau! (onomatopeja)

Figure dikcije (glasovne figure, zvučne figure) lako ćemo prepoznati jer podrazumijevaju oponašanje zvukova te ponavljanje glasova ili riječi radi postizanja zvučnog efekta. Asonanca je ponavljanje samoglasnika, aliteracija suglasnika, onomatopeja oponašanje zvukova koji nas okružuju, anafora ponavljanje riječi na početku stihova, epifora na kraju, simploka na početku i na kraju, dok je anadiploza ponavljanje riječi koje se nalaze na kraju jednoga stiha na početku drugoga. (Usp. i saznaj više o figurama dikcije: Bouša 2009: 37–40, Dujmović-Markusi 2011: 42–45, Solar 1983: 66–69, Zrinjan 2012: 12–13).

Primjeri:

Asonanca – „Valovito, mirno i spokojno –“ (V. Vidrić: Prvi pejzaž)

Aliteracija – „Da kunem kletvom krvne silnike.” (S. S. Kranjčević: Mojsije)

Onomatopeja – „I zuje zlaćane pčele“ (V. Vidrić: Prvi pejzaž)

Anafora – „Plačnijem srcem grozne sprave gleda, / Plačnijem srcem, al je suho oko.“ (I. Mažuranić: Smrt Smail-age Čengića)

Epifora – „Ždral putuje k toplom jugu – u jeseni, / A meni je put sjevera – u jeseni.“ (S. Vraz: Ždral putuje k toplom jugu)

Simploka – „Slušaj, pobre, je l' i jauk tlapnja? / Slušaj zveku, je l' i zveka tlapnja?“ (I. Mažuranić: Smrt Smail-age Čengića)

Anadiploza – „A naša ulica je duga, / Duga,“ (D. Cesarić: Vagonaši)

Vrijedi li pročitati Uliksa? Još pitaš! (retoričko pitanje)

Figure konstrukcije (sintaktičke figure) također su jednostavne za prepoznati. Tiču se poretka riječi. Inverzija je obrnut redoslijed riječi od onoga koji se u gramatikama uzima kao stilski neobilježen, asindeton nizanje riječi bez veznika, polisindeton nizanje veznika iako za to ne postoji gramatička potreba, elipsa izostavljanje riječi (a da se pritom ne gubi smisao), a retoričko pitanje upitna rečenica koja se ponaša poput izjavne i na koju se ne očekuje odgovor. (Usp. i saznaj više o figurama konstrukcije: Bouša 2009: 40–41, Dujmović-Markusi 2011: 46–48, Solar 1983: 75–77, Zrinjan 2012: 14–15).

Primjeri:

Inverzija – „Tu svaki vagon dimnjak ima,“ (D. Cesarić: Vagonaši)

Asindeton – „Gmazovi, žabe, zmije, škorpioni, / Gušteri, štenad i kameleoni, / Čuvide, tenci, harpije i guje / Na strašnom gumnu vrtlože i bruje.“ (A. G. Matoš: Mora)

Polisindeton – „I naše oči dalje gasnu, / I znoje se u radu dlanovi;“ (D. Cesarić: Vagonaši)

Elipsa – „Nedjelja. Tužno.“ (D. Cesarić: Vagonaši)

Retoričko pitanje – „Biti, ili ne biti – to je pitanje.“ (W. Shakespeare: Hamlet)

Nešto je teža podjela na figure riječi i misli. Milivoj Solar tumači kako se i figure misli i figure riječi odnose „na značenje riječi, jedino što se u figure riječi ubrajaju obično one figure u kojima se neposredno mijenja značenje riječi, a u grupu figura misli ubrajaju se figure koje se odnose na širi smisao onog što je rečeno.“ (Solar 1983: 77).

Jesi li čitao Nabokova? (metonimija)

Figure riječi (tropi) podrazumijevaju promjenu osnovnoga značenja riječi. Metafora je prenošenje značenja na temelju sličnosti i često se naziva skraćenom poredbom, metonimija prenošenje značenja na temelju stvarnih odnosa, personifikacija dodjeljivanje ljudskih osobina stvarima, pojavama, apstraktnim predmetima i ostalim bićima, sinegdoha podvrsta metonimije u kojoj dio predstavlja cjelinu, eufemizam podvrsta metonimije u kojoj se neka riječ zamjenjuje blažom, dok se epitet najčešće definira kao ukrasni pridjev (valja poznavati i stalne epitete koji se neovisno o situaciji vezuju uz nečije ime ili neki predmet; npr. divni Ahilej). Solar napominje kako u figure riječi možemo ubrojiti i neke figure koje donekle pripadaju i figurama misli (usp. Solar 1983: 73). Alegorija se poima kao proširena metafora u kojoj pjesničke slike valja zamijeniti pojmovima, a simbol alegorijska oznaka koju koristimo za neku riječ ili pojam (stalni su simboli ili amblemi oni simboli koji su općeprihvaćeni, npr. križ označava kršćanstvo, maslinova grančica mir, vaga pravdu…). (Usp. i saznaj više o figurama riječi: Bouša 2009: 42–47, Dujmović-Markusi 2011: 48–51, Solar 1983: 69–75, Zrinjan 2012: 13).

Primjeri:

Metafora – „Tvoje su oči za me / lisnata topla streha.“ (V. Parun: Ushit)

Metonimija – Pojest ću cijelu zdjelu. (hranu iz zdjele)

Personifikacija – „Podnevno zvono zove.“ (V. Vidrić: Prvi pejzaž)

Sinegdoha – Riječanin voli Korzo, a Dubrovčanin Stradun. (odnosi se na Riječane i Dubrovčane u množini)

Eufemizam – Napustio nas je najveći skladatelj. (umro je)

Epitet – „zlaćane pčele“ (V. Vidrić: Prvi pejzaž)

Alegorija – npr. Ezopova basna Cvrčak i mrav

Simbol – „Poput lorda ili dame proletje mi preko hiše / I na Paladin kip sletje iznad vrata moje hiše – / sletje, sjede, ništa više.“ (Paladin kip – simbol mudrosti; E. A. Poe: Gavran)

Poradi još malo na Čehovu. (litota)

Figure misli tiču se širega smisla onoga što je rečeno. Poredba (komparacija) podrazumijeva povezivanje pojmova riječima kao, ko da, poput i sl., antiteza (kontrast) podvrsta je poredbe koja se temelji na suprotstavljanju pojmova suprotna značenja radi njihova isticanja (slavenska antiteza karakteristična je za usmenu poeziju slavenskih naroda, a sastoji se od pitanja, njegove negacije te odgovora), hiperbola je podvrsta poredbe u kojoj se preuveličava, litota je suprotna hiperboli i predstavlja prividno ublažavanje nekoga izraza, gradacija je stupnjevito jačanje ili slabljenje početne predodžbe ili misli, ironija izražavanje pomoću suprotnosti (misli se suprotno izrečenom), paradoks je misao suprotna općeprihvaćenoj ili ona koja je u sebi naizgled protuslovna, a oksimoron spajanje protuslovnih pojmova radi stvaranja novoga. (Usp. i saznaj više o figurama misli: Bouša 2009: 47–54, Dujmović-Markusi 2011: 52–55, Solar 1983: 77–81, Zrinjan 2012: 14).

Primjeri:

Poredba – „žena je moja prva od žena: crna ko noć, tajanstvena ko oblak, / divlja ko cjelov moj i prevratna ko stihovi moji.“ (Janko Polić Kamov: Pjesma nad pjesmama)

Antiteza – „Studen kamen, al je srce vruće.“ (I. Mažuranić: Smrt Smail-age Čengića)

Slavenska antiteza – „Što se bili u gori zelenoj? / Al su snizi, al su labutovi? Da su snizi, već bi okopnili, / labutovi već bi poletili: / ni su snizi, nit su labutovi, / nego čator age Asan-age.“ (Asanagica)

Hiperbola – „I žilice su moje nabrekle ko potoci.“ (V. Nazor: Cvrčak)

Litota – Otišli su malo predaleko. (Pretjerali su.)

Ironija – Odlično si napisao ispit. (Iz intonacije možemo zaključiti da je ispit loše napisan.)

Paradoks – „Budimo realni, tražimo nemoguće!“ (parola studenata 1968. godine)

Oksimoron – „Sve uspomene – o mrtvi živote!“ (D. Cesarić: Pjesma mrtvog pjesnika)

Izvori

1. Bouša, Dubravka. 2009. Priručnik za interpretaciju književnog djela. Teorija književnosti (lirski, epski, dramski i diskurzivni rod) i teorija pisanja. Školska knjiga. Zagreb.
2. Dujmović, Markusi. 2011. Književni vremeplov 1. Profil. Zagreb.
3. Solar, Milivoj. 1983. Teorija književnosti. Školska knjiga. Zagreb.
4. Zrinjan, Snježana. 2012. Hrvatski na državnoj maturi. Alfa. Zagreb.
– ulomci iz književnih djela