petak, 3. travnja 2015.

Preporuka – Pavao Pavličić: „Sve što znam o krimiću“

Pavao Pavličić, hrvatski pisac i znanstvenik, poznat iz nastavnoga programa po djelima Dobri duh Zagreba i Koraljna vrata, napisao je 2008. godine knjigu o kriminalističkome romanu. Kao autor i ljubitelj navedenoga žanra detaljno je objasnio zanimanje za krimiće: „U svakom slučaju, sklonost krimiću je nešto što čovjek ili ima ili nema i što ne može ni steći niti izgubiti, kao ni sklonost šahu, matematici ili glazbi. Još više, nagnuće prema krimiću je nešto kao temperament (koji se može kontrolirati, ali ne i ukinuti), to je nešto kao životno opredjeljenje: kao što se ljudi – kažu – rađaju ili kao platonisti ili kao aristotelovci, tako se rađaju ili sa sklonošću za krimić ili bez te sklonosti.“ (Pavličić 2008: 5–6). Pavličić u djelu nastoji objasniti ključne pojmove vezane uz krimić (dobro i zlo, nasilje, slučaj, prostor, vrijeme, šablonu, slabu točku…) te njegov odnos s drugim područjima (filmom, kazalištem, ljubićem, SF-om, znanošću…). Zanimljivo je i uspoređivanje načina na koji funkcioniraju klasici s krimićima: „Je li gospođa Bovary dobra ili zla, neumjesno je pitanje, kao što je neumjesno pitanje je li dobar ili zao Filip Latinowicz [sic]. Za detektiva i ubojicu, međutim, takvo je pitanje presudno. Detektiv je detektiv upravo po tome što se bori protiv zločina kao zla, a krivac je krivac po tome što čini zlo a ne dobro. Jedan od njih mora pobijediti, jer se radi o sukobu principa, a oni su nositelji tih principa.“ (Pavličić 2008: 14) ili (krimić se često nastoji obezvrijediti govoreći o šabloni koje se pridržava): „Kad bi šablona nužno vodila u bezvrijednost, Lucićeva Jur nijedna na svit vila bila bi najobičniji kič, budući da se ona pridržava petrarkističke šablone kao pijan plota, a ipak je to jedna od najljepših pjesama napisanih na našem jeziku.“ (Pavličić 2008: 91). U djelu, naravno, možete saznati korisne informacije o poznatim kriminalističkim romanima te onima u kojima su autori eksperimentirali ili se pak „ogriješili o pravila žanra“: „Roman Agathe Christie Ubojstvo Rogera Arkroyda pisan je u prvome licu, ali pripovjedač na kraju priznaje da je upravo on ubojica; čitatelj se tu osjeća prevarenim, roman nije dobar, jer odstupa od pravila da sve što znade glavni junak (a šire i pripovjedač) mora znati i čitatelj, a u tom je romanu bitna informacija čitatelju zatajena.“ (Pavličić 2008: 93).

Izvor 

Pavličić, Pavao. 2008. Sve što znam o krimiću. Ex libris. Zagreb.

četvrtak, 2. travnja 2015.

Likovi

Likove u književnim djelima doživljavamo na različite načine. Katkad su nam odbojni, katkad bismo ih poželjeli za prijatelje, a katkad nas ostavljaju prilično ravnodušnima. Kroz povijest književnosti nastala je galerija veoma zanimljivih i upečatljivih likova, spomenut ćemo samo neke: don Quijote (luckasti ljubitelj viteških romana), Emma Bovary (žena koja misli da zaslužuje mnogo više od života), Rodion Romanovič Raskoljnikov (siromašni petrogradski student koji razvija teoriju o običnim i neobičnim ljudima), Hercule Poirot (pedantni Belgijac koji rješava zločine)…

Dubravka Bouša u Priručniku za interpretaciju književnog djela tumači ključne pojmove vezane uz likove. Napominje da se karakterima nazivaju „likovi koji imaju individualizirane osobine“, tipovima pak nazivamo „ponovljivost nekih likova kroz povijest književnosti“, a junak ili junakinja djela onaj je lik „koji je najsnažnije emotivno istaknut, za koji su najsnažnije zainteresirani i emocionalno vezani pisac i čitatelj“ (Bouša 2009: 88). Milivoj Solar naglašava da se „lik nerijetko miješa s  t i p o m, jer brojna književna djela opisuju i oblikuju određene tipove ljudi. U konvencije pojedinih književnih vrsta tako ulazi i to što su neki likovi uvijek i tipovi: u nekim vrstama komedije tako je poznat tip škrtca ili hvalisavca, u epici postoje tipovi junaka, u kriminalističkom romanu redovno se javlja tip detektiva, a u basnama je, recimo, lisica tip lukavca koji svakoga želi prevariti. Tipovi, međutim, imaju samo neke prepoznatljive opće osobine, a u književnim djelima te se osobine najčešće konkretiziraju i time individualiziraju, pa likovi imaju i neke posebne osobine, koje im onda daju značenje pojedinačne osobe. Ako je pri tome riječ o pretežno psihičkim osobinama, što je za velik dio književnih djela od odlučujuće važnosti, najčešće se upotrebljava pojam  k a r a k t e r a.“ (Solar 2005: 57–58).

Dobar će pisac voditi računa o što boljem oblikovanju likova, odnosno karakterizaciji. Razlikujemo nekoliko vrsta karakterizacije likova: biološku (utjecaj obitelji na njihov život), etičku (moralnost njihovih postupaka i stavova), filozofsku (njihova filozofska načela), fizičku (njihov izgled), govornu (njihov govor), psihološku (njihovi osjećaji) i socijalnu (njihov status). Poznata je i crno-bijela karakterizacija koju suvremeni autori najčešće nastoje izbjeći, a koja podrazumijeva stvaranje potpuno pozitivnih i potpuno negativnih likova. O načinima karakterizacije, prema Solaru, „uvelike ovisi hoćemo li neke likove u književnim djelima doživjeti više kao stvarne, konkretne ljude, koji su opisani kao da su izravno 'tu, pored nas', ili ćemo ih više doživljavati preko njihovih vrlina i mana, kao ljudske tipove koji nas upućuju na razmišljanje o etičkim ili spoznajnim idealima, kao i o mogućim izopačivanjima ljudske osobe.“ (Solar 2005: 58).

Likovi se oblikuju različitim književnim tehnikama: naracijom ili pripovijedanjem (o životu lika; a moguć je i pripovjedačev komentar), opisivanjem ili deskripcijom (interijera i eksterijera u kojima lik boravi, predmeta koji su mu važni, izgleda lika – tzv. portret i sl.), dijalogom (iz kojega saznajemo podatke o liku) i monologom (poseban je oblik tzv. unutrašnji monolog kada izravno saznajemo što lik misli i osjeća).

Kroz povijest književnosti mijenjao se i pristup oblikovanju likova; tako možemo govoriti, primjerice, o romantičarskim likovima (kojima upravljaju emocije), naturalističkim (koji ne mogu pobjeći od biološkoga nasljeđa) ili modernim likovima (kod kojih imamo izravan uvid u njihov tijek misli). (Usp. informacije u odlomcima o likovima i saznaj više: Bouša 2009: 88–89, Dujmović-Markusi 2011: 161, Solar 2005: 57–58, Zrinjan 2012: 17–22).

Izvori

1. Bouša, Dubravka. 2009. Priručnik za interpretaciju književnog djela. Teorija književnosti (lirski, epski, dramski i diskurzivni rod) i teorija pisanja. Školska knjiga. Zagreb.
2. Dujmović-Markusi, Dragica. 2011. Književni vremeplov 1. Profil. Zagreb.
3. Solar, Milivoj. 2005. Teorija književnosti. Školska knjiga. Zagreb.
4. Zrinjan, Snježana. 2012. Hrvatski na državnoj maturi. Alfa. Zagreb.

Uvodnik

Kako su nastala kazališta? Dragi učenici, uz blog Hrvatski jezik za gamovce , pokrenuo sam i blog o književnosti. Nadam se da ću vam nj...