Složeni epski oblici

Novela, pripovijetka i roman epski su oblici koji se razlikuju po složenosti.

Novela je najkraći od navedenih oblika. Najčešće se bavi samo jednim događajem na užem mjestu radnje te ima obrat na kraju. Giovanni Boccaccio njezin je začetnik, a mnogi se autori, poput njega, odlučuju na povezivanje novela u novelističke cikluse. Poznate su hrvatske novele iz nastavnoga programa Gost, koju je napisao Vjekoslav Kaleb, te Cvijet sa raskršća i Camao, djela Antuna Gustava Matoša. (Usp. i saznaj više o noveli: Bouša 2009: 98, Dujmović-Markusi 2011: 125–134, Solar 1983: 170–173, Zrinjan 2012: 16).

Pripovijetka je duža te ima veći broj likova i događaja, a šire je i mjesto radnje. Budući da su pripovijetke opširnije, više je opisivanja i detaljnije upoznajemo likove. U nastavnom je programu Novakova pripovijetka U glib. (Usp. i saznaj više o pripovijetci: Bouša 2009: 98, Dujmović-Markusi 2011: 135–136, Solar 1983: 171, Zrinjan 2012: 16).

Roman je najsloženiji epski oblik. U njemu se javlja obilje događaja i likova. Značenje se njegova naziva mijenjalo kroz stoljeća (na početku je, primjerice, označavao svaki književni tekst na narodnome, romanskome jeziku). Cervantesovim se djelom Don Quijote u 17. stoljeću približavamo današnjem poimanju romana. Romane možemo dijeliti prema različitim načelima. Dragica Dujmović-Markusi razlikuje romane prema temi, stavu autora i općem tonu romana, činiteljima integracije svih elemenata unutar romana i književnim epohama. (Dujmović-Markusi 2011: 159).

Prema temi romani se dijele na: detektivske, društvene, filozofske, kriminalističke, ljubavne, porodične, povijesne, psihološke, pustolovne, socijalne, viteške, znanstveno-fantastične i dr. Milivoj Solar napominje kako je ta najstarija podjela romana katkad korisna, ali je često „neodređena: ona se s jedne strane može proširivati unedogled (zašto da ne dodamo psihijatrijski, bolnički, životinjski i sl.), a s druge strane brojni romani istim pravom mogu pripadati u više grupa (npr. Braća Karamazovi mogu se svrstati u društveni, porodični, psihološki, filozofski i kriminalistički roman).“ (Solar 1983: 177).

Prema stavu autora i općem tonu romana postoji: didaktički roman (npr. dječji romani), humoristički roman (Ante Tomić: Čudo u Poskokovoj Dragi), psihološki roman (Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Zločin i kazna), publicistički roman (Miroslav Krleža: Na rubu pameti), roman ideja (Thomas Mann: Čarobni brijeg), satirički roman (François Rabelais: Gargantua i Pantagruel), sentimentalni roman (Jean-Jacques Rousseau: Julija ili Nova Heloiza), tendenciozni roman (Šenoini romani) i dr.

Prema činiteljima integracije svih elemenata unutar romana razlikujemo: roman karaktera/lika (dominira jedan lik/karakter; Gustav Flaubert: Gospođa Bovary), roman prostora (dominira jedan uži ili širi prostor; Honoré de Balzac: Ljudska komedija ili Ivo Andrić: Na Drini ćuprija) i roman zbivanja (takvi su, primjerice, kriminalistički romani); a često se navodi i roman vremena (prikaz nekoliko generacija obitelji; Nedjeljko Fabrio: Vježbanje života).

James Joyce, autor modernoga romana Uliks

Prema književnim epohama roman se dijeli na: realistički/tradicionalni (odraz „stvarnosti“, fabula, tipizirani likovi, pripovjedač u 3. licu…) i moderni (udaljavanje od „stvarnosti“, reducirana fabula, tijek svijesti, nepouzdani pripovjedač…), a nakon 1970. možemo govoriti i o postmodernom romanu (intertekstualnost, spoj trivijalne i visoke književnosti...).

Učenicima bi mogle koristiti i podjele romana prema oblicima pismenosti, hijerarhiji vrijednosti i odnosu publike te načinu izgradnje sižea koje navodi Dubravka Bouša u Priručniku za interpretaciju književnog djela.

Prema oblicima pismenosti razlikujemo: epistolarni roman (sastoji se od pisama; Johann Wolfgang von Goethe: Patnje mladog Werthera), roman dnevnik (Jean-Paul Sartre: Mučnina), esejistički roman (Miroslav Krleža: Povratak Filipa Latinovicza) i dr.

Prema hijerarhiji vrijednosti i odnosu publike moguće je govoriti o: bestseleru (Jo Nesbø: Žohari), tinejdžerskom romanu (Stephenie Meyer: Sumrak), trileru (Lee Child: 61 sat), trivijalnome romanu (djela koja, prema kritičarima, nemaju umjetničku vrijednost) itd.

Ruski formalisti smatrali su da su romani sastavljeni od novela te prema načinu izgradnje sižea razlikovali: lančani ili stepenasti, paralelni i prstenasti roman. Milivoj Solar u Teoriji književnosti detaljno ih opisuje te navodi primjere. U stepenastom se romanu „novele kao dijelovi romana nadovezuju jedna na drugu, s time što je završetak svake novele ujedno početak iduće. Povezivanje se postiže različitim stilskim sredstvima, kao što su npr. odlaganje sretnog završetka, prividni ili lažni završetak i sl. (takvi su najčešće pustolovni romani).“ U paralelnim se romanima „nekoliko fabularnih nizova razvija usporedo (npr. ljubav Levina i Kiti te Ane i Vronskog u Ani Karenjinoj).“ Prstenasti romani imaju jednu okvirnu novelu koja „obuhvaća sve ostale poput prstena na taj način što neki događaj (npr. oklada u romanu Julesa Vernea Put oko Zemlje u 80 dana) omogućuje onaj okvir unutar kojeg se zatim priča čitav roman.“ (Solar 1983: 178–179).

Romane je moguće dijeliti i na temelju odnosa pripovjedača prema priči. Iako navedena podjela nije u nastavnome programu, također bi mogla korisna. Franz Stanzel razlikuje: autorski roman (pripovjedač pripovijeda s distance, Solar tumači da je u neku ruku na pragu romana; Stendhal: Crveno i crno), ja-roman (jedan lik postaje pripovjedač; Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Bjesovi) i personalni roman (više je likova pripovjedača; William Faulkner: Krik i bijes). (Usp. informacije u odlomcima o romanu i saznaj više: Bouša 2009: 98–103, Dujmović-Markusi 143–159, Solar 1983: 133–134, 160–165, 173–181, Zrinjan 2012: 16–22).

Izvori

1. Bouša, Dubravka. 2009. Priručnik za interpretaciju književnog djela. Teorija književnosti (lirski, epski, dramski i diskurzivni rod) i teorija pisanja. Školska knjiga. Zagreb.
2. Dujmović, Markusi, Dragica. 2011. Književni vremeplov 1. Profil. Zagreb.
3. Solar, Milivoj. 1983. Teorija književnosti. Školska knjiga. Zagreb.
4. Zrinjan, Snježana. 2012. Hrvatski na državnoj maturi. Alfa. Zagreb.