Pavao
Pavličić, hrvatski pisac i znanstvenik, poznat iz nastavnoga programa po
djelima Dobri duh Zagreba i Koraljna vrata, napisao je 2008. godine knjigu
o kriminalističkome romanu. Kao autor i ljubitelj navedenoga žanra detaljno je objasnio zanimanje za krimiće: „U svakom slučaju, sklonost krimiću je nešto
što čovjek ili ima ili nema i što ne može ni steći niti izgubiti, kao ni
sklonost šahu, matematici ili glazbi. Još više, nagnuće prema krimiću je nešto
kao temperament (koji se može kontrolirati, ali ne i ukinuti), to je nešto kao
životno opredjeljenje: kao što se ljudi – kažu – rađaju ili kao platonisti ili
kao aristotelovci, tako se rađaju ili sa sklonošću za krimić ili bez te
sklonosti.“ (Pavličić 2008: 5–6). Pavličić u djelu nastoji objasniti ključne
pojmove vezane uz krimić (dobro i zlo, nasilje, slučaj, prostor, vrijeme,
šablonu, slabu točku…) te njegov odnos s drugim područjima (filmom, kazalištem,
ljubićem, SF-om, znanošću…). Zanimljivo je i uspoređivanje načina na koji
funkcioniraju klasici s krimićima: „Je li gospođa Bovary dobra ili zla,
neumjesno je pitanje, kao što je neumjesno pitanje je li dobar ili zao Filip
Latinowicz [sic]. Za detektiva i
ubojicu, međutim, takvo je pitanje presudno. Detektiv je detektiv upravo po
tome što se bori protiv zločina kao zla, a krivac je krivac po tome što čini
zlo a ne dobro. Jedan od njih mora pobijediti, jer se radi o sukobu principa, a
oni su nositelji tih principa.“ (Pavličić 2008: 14) ili (krimić se često
nastoji obezvrijediti govoreći o šabloni koje se pridržava): „Kad bi šablona
nužno vodila u bezvrijednost, Lucićeva Jur
nijedna na svit vila bila bi najobičniji kič, budući da se ona pridržava
petrarkističke šablone kao pijan plota, a ipak je to jedna od najljepših
pjesama napisanih na našem jeziku.“ (Pavličić 2008: 91). U djelu, naravno,
možete saznati korisne informacije o poznatim kriminalističkim romanima te
onima u kojima su autori eksperimentirali ili se pak „ogriješili o pravila
žanra“: „Roman Agathe Christie Ubojstvo
Rogera Arkroyda pisan je u prvome licu, ali pripovjedač na kraju priznaje
da je upravo on ubojica; čitatelj se tu osjeća prevarenim, roman nije dobar,
jer odstupa od pravila da sve što znade glavni junak (a šire i pripovjedač)
mora znati i čitatelj, a u tom je romanu bitna informacija čitatelju zatajena.“
(Pavličić 2008: 93).
Izvor
Pavličić, Pavao.
2008. Sve što znam o krimiću. Ex
libris. Zagreb.
