Školski sat na portalu ČitajMe.com

Moje tekstove o književnosti možete pročitati i na neprofitnom regionalnom književnom portalu CitajMe.com. U kolumni Školski sat bavim se djelima koja su zastupljena u srednjoškolskome programu.

Na portalu CitajMe.com možete čitati i zanimljive tekstove drugih autora: kvalitetne kolumne, recenzije, saznati koje su novosti u svijetu književnosti…

Preporuka – Pavao Pavličić: „Sve što znam o krimiću“

Pavao Pavličić, hrvatski pisac i znanstvenik, poznat iz nastavnoga programa po djelima Dobri duh Zagreba i Koraljna vrata, napisao je 2008. godine knjigu o kriminalističkome romanu. Kao autor i ljubitelj navedenoga žanra detaljno je objasnio zanimanje za krimiće: „U svakom slučaju, sklonost krimiću je nešto što čovjek ili ima ili nema i što ne može ni steći niti izgubiti, kao ni sklonost šahu, matematici ili glazbi. Još više, nagnuće prema krimiću je nešto kao temperament (koji se može kontrolirati, ali ne i ukinuti), to je nešto kao životno opredjeljenje: kao što se ljudi – kažu – rađaju ili kao platonisti ili kao aristotelovci, tako se rađaju ili sa sklonošću za krimić ili bez te sklonosti.“ (Pavličić 2008: 5–6). Pavličić u djelu nastoji objasniti ključne pojmove vezane uz krimić (dobro i zlo, nasilje, slučaj, prostor, vrijeme, šablonu, slabu točku…) te njegov odnos s drugim područjima (filmom, kazalištem, ljubićem, SF-om, znanošću…). Zanimljivo je i uspoređivanje načina na koji funkcioniraju klasici s krimićima: „Je li gospođa Bovary dobra ili zla, neumjesno je pitanje, kao što je neumjesno pitanje je li dobar ili zao Filip Latinowicz [sic]. Za detektiva i ubojicu, međutim, takvo je pitanje presudno. Detektiv je detektiv upravo po tome što se bori protiv zločina kao zla, a krivac je krivac po tome što čini zlo a ne dobro. Jedan od njih mora pobijediti, jer se radi o sukobu principa, a oni su nositelji tih principa.“ (Pavličić 2008: 14) ili (krimić se često nastoji obezvrijediti govoreći o šabloni koje se pridržava): „Kad bi šablona nužno vodila u bezvrijednost, Lucićeva Jur nijedna na svit vila bila bi najobičniji kič, budući da se ona pridržava petrarkističke šablone kao pijan plota, a ipak je to jedna od najljepših pjesama napisanih na našem jeziku.“ (Pavličić 2008: 91). U djelu, naravno, možete saznati korisne informacije o poznatim kriminalističkim romanima te onima u kojima su autori eksperimentirali ili se pak „ogriješili o pravila žanra“: „Roman Agathe Christie Ubojstvo Rogera Arkroyda pisan je u prvome licu, ali pripovjedač na kraju priznaje da je upravo on ubojica; čitatelj se tu osjeća prevarenim, roman nije dobar, jer odstupa od pravila da sve što znade glavni junak (a šire i pripovjedač) mora znati i čitatelj, a u tom je romanu bitna informacija čitatelju zatajena.“ (Pavličić 2008: 93).

Izvor 

Pavličić, Pavao. 2008. Sve što znam o krimiću. Ex libris. Zagreb.

Likovi

Likove u književnim djelima doživljavamo na različite načine. Katkad su nam odbojni, katkad bismo ih poželjeli za prijatelje, a katkad nas ostavljaju prilično ravnodušnima. Kroz povijest književnosti nastala je galerija veoma zanimljivih i upečatljivih likova, spomenut ćemo samo neke: don Quijote (luckasti ljubitelj viteških romana), Emma Bovary (žena koja misli da zaslužuje mnogo više od života), Rodion Romanovič Raskoljnikov (siromašni petrogradski student koji razvija teoriju o običnim i neobičnim ljudima), Hercule Poirot (pedantni Belgijac koji rješava zločine)…

Dubravka Bouša u Priručniku za interpretaciju književnog djela tumači ključne pojmove vezane uz likove. Napominje da se karakterima nazivaju „likovi koji imaju individualizirane osobine“, tipovima pak nazivamo „ponovljivost nekih likova kroz povijest književnosti“, a junak ili junakinja djela onaj je lik „koji je najsnažnije emotivno istaknut, za koji su najsnažnije zainteresirani i emocionalno vezani pisac i čitatelj“ (Bouša 2009: 88). Milivoj Solar naglašava da se „lik nerijetko miješa s  t i p o m, jer brojna književna djela opisuju i oblikuju određene tipove ljudi. U konvencije pojedinih književnih vrsta tako ulazi i to što su neki likovi uvijek i tipovi: u nekim vrstama komedije tako je poznat tip škrtca ili hvalisavca, u epici postoje tipovi junaka, u kriminalističkom romanu redovno se javlja tip detektiva, a u basnama je, recimo, lisica tip lukavca koji svakoga želi prevariti. Tipovi, međutim, imaju samo neke prepoznatljive opće osobine, a u književnim djelima te se osobine najčešće konkretiziraju i time individualiziraju, pa likovi imaju i neke posebne osobine, koje im onda daju značenje pojedinačne osobe. Ako je pri tome riječ o pretežno psihičkim osobinama, što je za velik dio književnih djela od odlučujuće važnosti, najčešće se upotrebljava pojam  k a r a k t e r a.“ (Solar 2005: 57–58).

Dobar će pisac voditi računa o što boljem oblikovanju likova, odnosno karakterizaciji. Razlikujemo nekoliko vrsta karakterizacije likova: biološku (utjecaj obitelji na njihov život), etičku (moralnost njihovih postupaka i stavova), filozofsku (njihova filozofska načela), fizičku (njihov izgled), govornu (njihov govor), psihološku (njihovi osjećaji) i socijalnu (njihov status). Poznata je i crno-bijela karakterizacija koju suvremeni autori najčešće nastoje izbjeći, a koja podrazumijeva stvaranje potpuno pozitivnih i potpuno negativnih likova. O načinima karakterizacije, prema Solaru, „uvelike ovisi hoćemo li neke likove u književnim djelima doživjeti više kao stvarne, konkretne ljude, koji su opisani kao da su izravno 'tu, pored nas', ili ćemo ih više doživljavati preko njihovih vrlina i mana, kao ljudske tipove koji nas upućuju na razmišljanje o etičkim ili spoznajnim idealima, kao i o mogućim izopačivanjima ljudske osobe.“ (Solar 2005: 58).

Likovi se oblikuju različitim književnim tehnikama: naracijom ili pripovijedanjem (o životu lika; a moguć je i pripovjedačev komentar), opisivanjem ili deskripcijom (interijera i eksterijera u kojima lik boravi, predmeta koji su mu važni, izgleda lika – tzv. portret i sl.), dijalogom (iz kojega saznajemo podatke o liku) i monologom (poseban je oblik tzv. unutrašnji monolog kada izravno saznajemo što lik misli i osjeća).

Kroz povijest književnosti mijenjao se i pristup oblikovanju likova; tako možemo govoriti, primjerice, o romantičarskim likovima (kojima upravljaju emocije), naturalističkim (koji ne mogu pobjeći od biološkoga nasljeđa) ili modernim likovima (kod kojih imamo izravan uvid u njihov tijek misli). (Usp. informacije u odlomcima o likovima i saznaj više: Bouša 2009: 88–89, Dujmović-Markusi 2011: 161, Solar 2005: 57–58, Zrinjan 2012: 17–22).

Izvori

1. Bouša, Dubravka. 2009. Priručnik za interpretaciju književnog djela. Teorija književnosti (lirski, epski, dramski i diskurzivni rod) i teorija pisanja. Školska knjiga. Zagreb.
2. Dujmović-Markusi, Dragica. 2011. Književni vremeplov 1. Profil. Zagreb.
3. Solar, Milivoj. 2005. Teorija književnosti. Školska knjiga. Zagreb.
4. Zrinjan, Snježana. 2012. Hrvatski na državnoj maturi. Alfa. Zagreb.