Preporuka – Pavao Pavličić: „Sve što znam o krimiću“

Pavao Pavličić, hrvatski pisac i znanstvenik, poznat iz nastavnoga programa po djelima Dobri duh Zagreba i Koraljna vrata, napisao je 2008. godine knjigu o kriminalističkome romanu. Kao autor i ljubitelj navedenoga žanra detaljno je objasnio zanimanje za krimiće: „U svakom slučaju, sklonost krimiću je nešto što čovjek ili ima ili nema i što ne može ni steći niti izgubiti, kao ni sklonost šahu, matematici ili glazbi. Još više, nagnuće prema krimiću je nešto kao temperament (koji se može kontrolirati, ali ne i ukinuti), to je nešto kao životno opredjeljenje: kao što se ljudi – kažu – rađaju ili kao platonisti ili kao aristotelovci, tako se rađaju ili sa sklonošću za krimić ili bez te sklonosti.“ (Pavličić 2008: 5–6). Pavličić u djelu nastoji objasniti ključne pojmove vezane uz krimić (dobro i zlo, nasilje, slučaj, prostor, vrijeme, šablonu, slabu točku…) te njegov odnos s drugim područjima (filmom, kazalištem, ljubićem, SF-om, znanošću…). Zanimljivo je i uspoređivanje načina na koji funkcioniraju klasici s krimićima: „Je li gospođa Bovary dobra ili zla, neumjesno je pitanje, kao što je neumjesno pitanje je li dobar ili zao Filip Latinowicz [sic]. Za detektiva i ubojicu, međutim, takvo je pitanje presudno. Detektiv je detektiv upravo po tome što se bori protiv zločina kao zla, a krivac je krivac po tome što čini zlo a ne dobro. Jedan od njih mora pobijediti, jer se radi o sukobu principa, a oni su nositelji tih principa.“ (Pavličić 2008: 14) ili (krimić se često nastoji obezvrijediti govoreći o šabloni koje se pridržava): „Kad bi šablona nužno vodila u bezvrijednost, Lucićeva Jur nijedna na svit vila bila bi najobičniji kič, budući da se ona pridržava petrarkističke šablone kao pijan plota, a ipak je to jedna od najljepših pjesama napisanih na našem jeziku.“ (Pavličić 2008: 91). U djelu, naravno, možete saznati korisne informacije o poznatim kriminalističkim romanima te onima u kojima su autori eksperimentirali ili se pak „ogriješili o pravila žanra“: „Roman Agathe Christie Ubojstvo Rogera Arkroyda pisan je u prvome licu, ali pripovjedač na kraju priznaje da je upravo on ubojica; čitatelj se tu osjeća prevarenim, roman nije dobar, jer odstupa od pravila da sve što znade glavni junak (a šire i pripovjedač) mora znati i čitatelj, a u tom je romanu bitna informacija čitatelju zatajena.“ (Pavličić 2008: 93).

Izvor 

Pavličić, Pavao. 2008. Sve što znam o krimiću. Ex libris. Zagreb.

Likovi

Likove u književnim djelima doživljavamo na različite načine. Katkad su nam odbojni, katkad bismo ih poželjeli za prijatelje, a katkad nas ostavljaju prilično ravnodušnima. Kroz povijest književnosti nastala je galerija veoma zanimljivih i upečatljivih likova, spomenut ćemo samo neke: don Quijote (luckasti ljubitelj viteških romana), Emma Bovary (žena koja misli da zaslužuje mnogo više od života), Rodion Romanovič Raskoljnikov (siromašni petrogradski student koji razvija teoriju o običnim i neobičnim ljudima), Hercule Poirot (pedantni Belgijac koji rješava zločine)…

Dubravka Bouša u Priručniku za interpretaciju književnog djela tumači ključne pojmove vezane uz likove. Napominje da se karakterima nazivaju „likovi koji imaju individualizirane osobine“, tipovima pak nazivamo „ponovljivost nekih likova kroz povijest književnosti“, a junak ili junakinja djela onaj je lik „koji je najsnažnije emotivno istaknut, za koji su najsnažnije zainteresirani i emocionalno vezani pisac i čitatelj“ (Bouša 2009: 88). Milivoj Solar naglašava da se „lik nerijetko miješa s  t i p o m, jer brojna književna djela opisuju i oblikuju određene tipove ljudi. U konvencije pojedinih književnih vrsta tako ulazi i to što su neki likovi uvijek i tipovi: u nekim vrstama komedije tako je poznat tip škrtca ili hvalisavca, u epici postoje tipovi junaka, u kriminalističkom romanu redovno se javlja tip detektiva, a u basnama je, recimo, lisica tip lukavca koji svakoga želi prevariti. Tipovi, međutim, imaju samo neke prepoznatljive opće osobine, a u književnim djelima te se osobine najčešće konkretiziraju i time individualiziraju, pa likovi imaju i neke posebne osobine, koje im onda daju značenje pojedinačne osobe. Ako je pri tome riječ o pretežno psihičkim osobinama, što je za velik dio književnih djela od odlučujuće važnosti, najčešće se upotrebljava pojam  k a r a k t e r a.“ (Solar 2005: 57–58).

Dobar će pisac voditi računa o što boljem oblikovanju likova, odnosno karakterizaciji. Razlikujemo nekoliko vrsta karakterizacije likova: biološku (utjecaj obitelji na njihov život), etičku (moralnost njihovih postupaka i stavova), filozofsku (njihova filozofska načela), fizičku (njihov izgled), govornu (njihov govor), psihološku (njihovi osjećaji) i socijalnu (njihov status). Poznata je i crno-bijela karakterizacija koju suvremeni autori najčešće nastoje izbjeći, a koja podrazumijeva stvaranje potpuno pozitivnih i potpuno negativnih likova. O načinima karakterizacije, prema Solaru, „uvelike ovisi hoćemo li neke likove u književnim djelima doživjeti više kao stvarne, konkretne ljude, koji su opisani kao da su izravno 'tu, pored nas', ili ćemo ih više doživljavati preko njihovih vrlina i mana, kao ljudske tipove koji nas upućuju na razmišljanje o etičkim ili spoznajnim idealima, kao i o mogućim izopačivanjima ljudske osobe.“ (Solar 2005: 58).

Likovi se oblikuju različitim književnim tehnikama: naracijom ili pripovijedanjem (o životu lika; a moguć je i pripovjedačev komentar), opisivanjem ili deskripcijom (interijera i eksterijera u kojima lik boravi, predmeta koji su mu važni, izgleda lika – tzv. portret i sl.), dijalogom (iz kojega saznajemo podatke o liku) i monologom (poseban je oblik tzv. unutrašnji monolog kada izravno saznajemo što lik misli i osjeća).

Kroz povijest književnosti mijenjao se i pristup oblikovanju likova; tako možemo govoriti, primjerice, o romantičarskim likovima (kojima upravljaju emocije), naturalističkim (koji ne mogu pobjeći od biološkoga nasljeđa) ili modernim likovima (kod kojih imamo izravan uvid u njihov tijek misli). (Usp. informacije u odlomcima o likovima i saznaj više: Bouša 2009: 88–89, Dujmović-Markusi 2011: 161, Solar 2005: 57–58, Zrinjan 2012: 17–22).

Izvori

1. Bouša, Dubravka. 2009. Priručnik za interpretaciju književnog djela. Teorija književnosti (lirski, epski, dramski i diskurzivni rod) i teorija pisanja. Školska knjiga. Zagreb.
2. Dujmović-Markusi, Dragica. 2011. Književni vremeplov 1. Profil. Zagreb.
3. Solar, Milivoj. 2005. Teorija književnosti. Školska knjiga. Zagreb.
4. Zrinjan, Snježana. 2012. Hrvatski na državnoj maturi. Alfa. Zagreb.

Složeni epski oblici

Novela, pripovijetka i roman epski su oblici koji se razlikuju po složenosti.

Novela je najkraći od navedenih oblika. Najčešće se bavi samo jednim događajem na užem mjestu radnje te ima obrat na kraju. Giovanni Boccaccio njezin je začetnik, a mnogi se autori, poput njega, odlučuju na povezivanje novela u novelističke cikluse. Poznate su hrvatske novele iz nastavnoga programa Gost, koju je napisao Vjekoslav Kaleb, te Cvijet sa raskršća i Camao, djela Antuna Gustava Matoša. (Usp. i saznaj više o noveli: Bouša 2009: 98, Dujmović-Markusi 2011: 125–134, Solar 1983: 170–173, Zrinjan 2012: 16).

Pripovijetka je duža te ima veći broj likova i događaja, a šire je i mjesto radnje. Budući da su pripovijetke opširnije, više je opisivanja i detaljnije upoznajemo likove. U nastavnom je programu Novakova pripovijetka U glib. (Usp. i saznaj više o pripovijetci: Bouša 2009: 98, Dujmović-Markusi 2011: 135–136, Solar 1983: 171, Zrinjan 2012: 16).

Roman je najsloženiji epski oblik. U njemu se javlja obilje događaja i likova. Značenje se njegova naziva mijenjalo kroz stoljeća (na početku je, primjerice, označavao svaki književni tekst na narodnome, romanskome jeziku). Cervantesovim se djelom Don Quijote u 17. stoljeću približavamo današnjem poimanju romana. Romane možemo dijeliti prema različitim načelima. Dragica Dujmović-Markusi razlikuje romane prema temi, stavu autora i općem tonu romana, činiteljima integracije svih elemenata unutar romana i književnim epohama. (Dujmović-Markusi 2011: 159).

Prema temi romani se dijele na: detektivske, društvene, filozofske, kriminalističke, ljubavne, porodične, povijesne, psihološke, pustolovne, socijalne, viteške, znanstveno-fantastične i dr. Milivoj Solar napominje kako je ta najstarija podjela romana katkad korisna, ali je često „neodređena: ona se s jedne strane može proširivati unedogled (zašto da ne dodamo psihijatrijski, bolnički, životinjski i sl.), a s druge strane brojni romani istim pravom mogu pripadati u više grupa (npr. Braća Karamazovi mogu se svrstati u društveni, porodični, psihološki, filozofski i kriminalistički roman).“ (Solar 1983: 177).

Prema stavu autora i općem tonu romana postoji: didaktički roman (npr. dječji romani), humoristički roman (Ante Tomić: Čudo u Poskokovoj Dragi), psihološki roman (Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Zločin i kazna), publicistički roman (Miroslav Krleža: Na rubu pameti), roman ideja (Thomas Mann: Čarobni brijeg), satirički roman (François Rabelais: Gargantua i Pantagruel), sentimentalni roman (Jean-Jacques Rousseau: Julija ili Nova Heloiza), tendenciozni roman (Šenoini romani) i dr.

Prema činiteljima integracije svih elemenata unutar romana razlikujemo: roman karaktera/lika (dominira jedan lik/karakter; Gustav Flaubert: Gospođa Bovary), roman prostora (dominira jedan uži ili širi prostor; Honoré de Balzac: Ljudska komedija ili Ivo Andrić: Na Drini ćuprija) i roman zbivanja (takvi su, primjerice, kriminalistički romani); a često se navodi i roman vremena (prikaz nekoliko generacija obitelji; Nedjeljko Fabrio: Vježbanje života).

James Joyce, autor modernoga romana Uliks

Prema književnim epohama roman se dijeli na: realistički/tradicionalni (odraz „stvarnosti“, fabula, tipizirani likovi, pripovjedač u 3. licu…) i moderni (udaljavanje od „stvarnosti“, reducirana fabula, tijek svijesti, nepouzdani pripovjedač…), a nakon 1970. možemo govoriti i o postmodernom romanu (intertekstualnost, spoj trivijalne i visoke književnosti...).

Učenicima bi mogle koristiti i podjele romana prema oblicima pismenosti, hijerarhiji vrijednosti i odnosu publike te načinu izgradnje sižea koje navodi Dubravka Bouša u Priručniku za interpretaciju književnog djela.

Prema oblicima pismenosti razlikujemo: epistolarni roman (sastoji se od pisama; Johann Wolfgang von Goethe: Patnje mladog Werthera), roman dnevnik (Jean-Paul Sartre: Mučnina), esejistički roman (Miroslav Krleža: Povratak Filipa Latinovicza) i dr.

Prema hijerarhiji vrijednosti i odnosu publike moguće je govoriti o: bestseleru (Jo Nesbø: Žohari), tinejdžerskom romanu (Stephenie Meyer: Sumrak), trileru (Lee Child: 61 sat), trivijalnome romanu (djela koja, prema kritičarima, nemaju umjetničku vrijednost) itd.

Ruski formalisti smatrali su da su romani sastavljeni od novela te prema načinu izgradnje sižea razlikovali: lančani ili stepenasti, paralelni i prstenasti roman. Milivoj Solar u Teoriji književnosti detaljno ih opisuje te navodi primjere. U stepenastom se romanu „novele kao dijelovi romana nadovezuju jedna na drugu, s time što je završetak svake novele ujedno početak iduće. Povezivanje se postiže različitim stilskim sredstvima, kao što su npr. odlaganje sretnog završetka, prividni ili lažni završetak i sl. (takvi su najčešće pustolovni romani).“ U paralelnim se romanima „nekoliko fabularnih nizova razvija usporedo (npr. ljubav Levina i Kiti te Ane i Vronskog u Ani Karenjinoj).“ Prstenasti romani imaju jednu okvirnu novelu koja „obuhvaća sve ostale poput prstena na taj način što neki događaj (npr. oklada u romanu Julesa Vernea Put oko Zemlje u 80 dana) omogućuje onaj okvir unutar kojeg se zatim priča čitav roman.“ (Solar 1983: 178–179).

Romane je moguće dijeliti i na temelju odnosa pripovjedača prema priči. Iako navedena podjela nije u nastavnome programu, također bi mogla korisna. Franz Stanzel razlikuje: autorski roman (pripovjedač pripovijeda s distance, Solar tumači da je u neku ruku na pragu romana; Stendhal: Crveno i crno), ja-roman (jedan lik postaje pripovjedač; Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Bjesovi) i personalni roman (više je likova pripovjedača; William Faulkner: Krik i bijes). (Usp. informacije u odlomcima o romanu i saznaj više: Bouša 2009: 98–103, Dujmović-Markusi 143–159, Solar 1983: 133–134, 160–165, 173–181, Zrinjan 2012: 16–22).

Izvori

1. Bouša, Dubravka. 2009. Priručnik za interpretaciju književnog djela. Teorija književnosti (lirski, epski, dramski i diskurzivni rod) i teorija pisanja. Školska knjiga. Zagreb.
2. Dujmović, Markusi, Dragica. 2011. Književni vremeplov 1. Profil. Zagreb.
3. Solar, Milivoj. 1983. Teorija književnosti. Školska knjiga. Zagreb.
4. Zrinjan, Snježana. 2012. Hrvatski na državnoj maturi. Alfa. Zagreb.